Podravina i Prigorje – rodni kraj mojega tate

Priče

“U Rustu je baš kao kod mene u Podravini!“

Podravina i Prigorje – hrvatski krajolik koji podsjeća na Baden

Kada me je moj tata prvi put posjetio u Rustu, dugo je promatrao ravnicu uz Rajnu i obronke Schwarzwalda u daljini. Nasmiješio mi se i rekao: „Pa ovdje je kao kod mene doma! Osjećam se baš kao u Podravini!“

Moj je tata rođen u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske. Njegovo je selo smješteno na rubu Panonske nizine, u Podravini – pored rijeke Drave, koja nakon brzoga prolaska Austrijom i Slovenijom u Hrvatskoj postaje šira i sporija. U neposrednoj blizini je granica s Mađarskom, do koje se prostiru polja kukuruza, pšenice i suncokreta, omeđena šumarcima. Desetak kilometara južnije od Drave, podravska ravnica prelazi u brežuljke Prigorja i obronke Bilogore, s prastarim gustim šumama, vinogradima i voćnjacima.

Nevjerojatna je to sličnost s Badenom, gdje se iz ravnice uz Rajnu jednako brzo stiže do brežuljaka Schwarzwalda. Kao i Porajnje, Podravinu presijecaju brojne biciklističke staze, a tu su i šljunčana jezera s mogućnostima kupanja, kampiranja i grilanja u ljetnim mjesecima.

 

Povijesne niti koje i danas povezuju

Rijeka Drava stoljećima nije bila granica, nego poveznica između Hrvatske i Mađarske, koje su od 1102. do 1918. bile dio iste države. No od 1948., nakon uspostave „željezne zavjese“, komunikacija između dvije dravske obale potpuno je zamrla sve do pada komunizma. Ipak, u mentalitetu ljudi ostala je otvorenost i osjećaj za različite kulture – baš kao što se i u Badenu, duž rijeke Rajne, osjećaju tragovi višestoljetnih njemačko‑francuskih odnosa. Drava danas više nije prepreka, nego sastavnica brojnih prekograničnih projekata kojima se nastoje ponovno uspostaviti nekadašnje gospodarske i kulturne veze dva naroda.

 

Priče iz ravnice

Županijsko središte je Koprivnica, dinamičan grad bogate povijesti, hrvatski rekorder po dužini biciklističkih staza u odnosu na broj stanovnika.  Već desetljećima gradski je simbol prehrambena industrija Podravka – gigant čak i za njemačke prilike. Vegeta, univerzalan začin jelima, što ga je još koncem 1950-ih izmislila jedna žena – inženjerka Zlata Bartl, njen je najpoznatiji proizvod. Sastav Vegete u međuvremenu je tek minimalno modificiran, a da je riječ o globalnom brendu, uvjerit ćete se i sami u svim većim njemačkim supermarketima. No osim Vegete Koprivnica ima i druge adute, poput odličnoga piva i jednog od najvećih renesansnih festivala u Europi.

U ravnici između Koprivnice i sela moga tate pred šezdesetak se godina usred naporne svakodnevice podravskih sela rodila naivna umjetnost – slikarski pravac poznat po iznimno detaljnim, maštovitim i koloristički bogatim prikazima seoskog života. Središte te slikarske škole je u Hlebinama, gdje su sedamdesetih godina 20. stoljeća radove jednostavnih seljaka – samoukih umjetnika bez formalnog akademskog obrazovanja – kupovali svjetski celebritiji poput Richarda Burtona i Yula Brynnera. Danas je lokalna galerija pravi dragulj za ljubitelje ove vrste umjetnosti, a naivni slikari organiziraju u svojim kućnim ateljeima radionice crtanja za sve uzraste.

U podravskoj ravnici leži i gradić Đurđevac s očuvanom srednjovjekovnom utvrdom, svjedokom jedne od najpoznatijih hrvatskih narodnih priča, legende o picoku („pijetao“ u lokalnom dijalektu). U 16. stoljeću, za vrijeme osmanskih osvajanja, Đurđevac se našao pod višednevnom opsadom. Turci su čekali da se slabo naoružani i gladni branitelji predaju no Đurđevčani su odlučili prema turskom logoru iz topa ispaliti posljednjeg pijetla u utvrdi. Misleći da grad ima toliko hrane da je može bacati i da će opsada zato potrajati predugo, osmanski je zapovjednik povukao vojsku. Đurđevac je ostao slobodan, a Đurđevčanima je zauvijek ostao nadimak „picoki“. Od 1960-ih u Đurđevcu se svakoga ljeta održava povijesno-scenski spektakl Picokijada, 2007. godine uvršten u popis nematerijalnih kulturnih dobara Republike Hrvatske.

I povijest obližnjih Molvi obilježena je najezdom osmanskih trupa u 16. stoljeću. Zakopavši u strahu od Turaka drveni gotički kip Bogorodice s Djetetom u zemlju, mještani su otišli u progonstvo. Njihovi su se potomci vratili tek stotinjak godina poslije, a kip je cijelo vrijeme ostao zaboravljen. Prema legendi, sasvim je slučajno iskopan prilikom oranja. Molvarci su kip odmah postavili u staru, obnovljenu kapelu, a glas o njegovu čudesnom pronalasku ubrzo se proširio nadaleko. Od tada u Molve hodočaste brojni vjernici. Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije najveća je crkva u Podravini. Kako se mjesto nalazi na manjemu brežuljku, crkva dominira nad okolnim nizinskim područjem.

I Prigorje ima što za reći

Južno od Podravine leže brežuljci Prigorja, koji se uzdižu u gorje Kalnik s planinarskim stazama pogodnim i za manje iskusne izletnike. U blizini najvišega vrha toga gorskoga lanca nalazi se utvrda Stari grad Veliki Kalnik, u kojoj se sredinom 13. stoljeća od tatarske najezde spasio ugarsko-hrvatski kralj Bela IV. Kako bi pomogli kralju i braniteljima utvrde, lokalni su im seljaci donosili hranu. Ali jedino što su imali bilo je voće – najviše šljive. Dirnut njihovom odanošću, kralj ih je proglasio plemićima. No kako su novopečeni plemići ostali i dalje siromašni, okolno ih je stanovništvo počelo podrugljivo nazivati „šljivarima“.

Plemići šljivari su se kasnije više puta sukobljavali s građanima susjednog slobodnog kraljevskog grada Križevaca, jednom zbog poreza, drugi put zbog prava na prodaju šljiva i vina. Sukobi su bili čak i krvavi, sve dok nije posredovala kraljevska vlast. Od konca 1960-ih pomirenje plemića i građana tema je središnje gradske svečanosti, Križevačkog velikog spravišča, jednog od najstarijih europskih festivalskih prikaza pomirbe među staležima. Kroz humor i parodiju ta višednevna priredba naglašava važnost tolerancije, suradnje i zajedništva.

Tolerancija, suradnja i zajedništvo u Križevcima se iskazuju i kroz multikonfesionalnost. Osim rimokatoličkim crkvama, pravoslavnom crkvom te protestantskim zajednicama, grad se može pohvaliti i grkokatoličkom katedralom Presvete Trojice, sjedištem eparhije osnovane koncem 18. stoljeća, pod čijom su nadležnošću svi grkokatolici bizantskog obreda u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Sloveniji. S obzirom da je Hrvatska prihvatila znatan broj ukrajinskih izbjeglica, većinom grkokatoličke vjeroispovijesti, katedrala danas ima i važnu ulogu njihova duhovnog uporišta. Nakon što su 2024. godine u Križevce iz Libanona prenesene relikvije svetoga Šarbela Makhloufa, katedrala je postala i hodočasničko središte.

 

Što jesti i piti?

Posjetitelji Podravine i Prigorja nikad nisu ostali gladni i žedni. Dapače, velika je vjerojatnost da ćete se nakon uživanja u specijalitetima kontinentalne hrvatske kuhinje vratiti doma s kojim kilogramom viška. Nezaobilazni su purica, picek ili guska s mlincima, fiš-paprikaš, cvirki, štrukli s neobičnim – i zdravim – punjenjima: koprivama, hajdinskom ili prosenom kašom i bučinim uljem, svježi sir s kiselim vrhnjem ili kao prgice. Između brojnih slatkih jela izdvajam jednostavnu zlevanku i apsolutni must u posebnim prigodama, Bregofsku pitu. Sve delicije savršeno prate domaće, većinom voćne rakije i vina – od graševine, rajnskog rizlinga, sauvignona do muškata. Za preporuke lokalnih restorana i vinarija stojim na usluzi!

 

Vrijedno posjete

Možda su mi baš tatine riječi najbolje objasnile zašto se mnogi Hrvati iz sjeverozapadne Hrvatske upravo u Badenu osjećaju kao kod kuće: krajolik i marljivi ljudi, vezani za zemlju koju stoljećima obrađuju, podsjećaju ih na njihov rodni kraj. A to je i razlog zbog kojega su Podravina i Prigorje posjetiteljima iz Njemačke bliski. Tako da, ako putujete Hrvatskom, nemojte ni vi preskočiti ovu regiju. Vjerujem da ćete, jednako kao i moj tata, reći: „Pa ovdje je kao kod nas doma!“

Fotografije: Turistička zajednica Koprivničko-križevačke županije, Turistička zajednica područja Središnja Podravina, Grad Koprivnica, Muzej grada Koprivnice, Wikimedia, epodravina, ribolov-koprivnica, explorecroatia, krizevci.info, vlastiti arhiv